Friday, July 20, 2007

..nedvosmisleno tvoje..


Ušla je, pomalo zbunjeno, u mali stan ušuškan nečijim uspomenama.. Stidljivo je proučavala zidove, prostorije, knjige, prozore.. Koračala je oprezno, i izgledala tako.

Soba je bila mala, simpatična, muška.. Za čudo, nije dominirao računar, iako je sve bilo podređeno njemu.. Dominirao je mali krevet sa kariranim ćebetom na koga se spustila i smerno nalonila dlanove na kolena.
Upitno je posmatrala policu sa knjigama i ponekim stripom iznad glave.. I uredno složene skripte na stolu.

Očekivala je nered, zatekla je lepo sređenu momačku sobu.


On je njuškao po stanu, žaleći se na neizbačeno smeće. Simpatično je izgledao pokazujući joj s puno volje svoje sitnice, slike, filmiove i muziku..

Skinuo je majicu i poželela je da noktima, nežno, pređe preko njegove kože. Uzdržala se. Bilo je sramota.

Negde u vazduhu je visila nepodeljena nežnost i kontrolisana strast – obostrana.
Prelazio je prstima preko njene ruke, mišice, vrata. Svaki milimetar njene kože je brideo u iščekivanju. Razmišljala je o glupostima, poslu, nečemu, samo da ostane mirna..
Nije bila od onih koje preuzimaju inicijativu u odnosu, bar ne dok ne pokida sve stege srama i uzdržanosti lepo vaspitane devojčice.. A u glavi kovitlac bezobraznih misli, jedna jasno definisana želja i toliko emocija usmerenih ka muškarcu do nje.

Protezala se kao mače pod njegovim dodirima. Izvijala se, uvijala.. Zatezao se svaki mišić i titrao uznemiren. Prijala joj je topla koža, vlažna od vreline letnjeg dana.
Pustila da je vodi putem zvezda do beskraja.
Tihi jecaj joj je ugušen u grlu. Dlanovima se držala za zid želeći da mu bude bliže, da se više da - da je više uzme. Pred očima su se samo videle podivljale iskre njenog žara. Pulsirao je svaki delić ustreptalog bića.

U pozadini neki, njoj nepoznati, jazz..


*neobrađena verzija*

Thursday, July 19, 2007

II


Mej Zijada Halilu Džubranu

Džubrane!

Sve ove stranice sam napisala ne bih li izbegla reč ljubav. Ljubav u onima koji ne trguju ljubavnim ispoljavanjem, niti onim što ona traži u plesnim dvoranama, i na skupovima razvija strahovitu dinamiku, budući da žele da budu srećni kao i oni koji rasterećuju svoje emocije u povšnom bolu, jer ne mogu da podnesu pritisak neispražnjenih osećanja. Ali, oni im zavide na spokoju, a da isti ne žele za sebe. Više vole svoju samoću, tišinu, obmanu srca, od sigurnih ishoda i poigravanja onim što nema vezu sa osećanjem. Više vole izdvojenost, bilo kakvu muku (može li i jedno od ovo dvoje postojati negde gde srce nije usamljeno?) nego zadovoljenje oskudnim kapima.

Koji je smisao ovoga što pišem? Ne znam ni sama šta hoću da kažem, ali znam da TE VOLIM i da se ljubavi bojim. Kažem ovo, jer sam svesna toga da malo ljubavi ne rađa ništa. Bolje da ljubavi nema, ako je neznatna.
Kako se usuđujem da Ti to kažem? Kako to da ovako preterujem?
Ne znam, hvala Bogu, da to pišem na papiru i da to ne izgovaram, jer, da si u ovom trenutku prisutan, pobegao bi od stida od ovih reči i nestao za dugo vremena. Pustila bih da me vidiš, tek kada zaboraviš.
Čak i zbog pisanja se ponekad prekoravam, jer sam u pisanju posve slobodna…
Sećaš li se onoga što su rekli stari na Istoku: Za devojku je bolje da ne čita i ne piše! Ovde je prisutan Sv. Toma. Ono što ovde pokazujem nije samo posledica nasleđa, već nešto više od toga.
Šta je to? Reci mi Ti šta je to? Ti mi reci jesam li u pravu ili ne, jer ti verujem? Intuitivno verujem u sve što kažeš! Grešila ili ne, moje srce ide k Tebi i najbolje da bude u Tvojoj blizini, da Te čuva i bude Ti naklonjeno.

Sunce je zašlo za horizont, i kroz oblake čudnih oblika i boja ukazala se jedna sjajna zvezda - Venera, boginja ljubavi. Živeli na njoj, kao na Zemlji, ljudi koji vole i čeznu. Možda i na njoj neko kao ja i ima nekog Džubrana, prijatnog i dalekog, veoma bliskog, kome sada piše dok sumrak ispunjava nebo i zna da tama dolazi iz sumraka, da svetlo dolazi iz tame. Da će noć naslediti dan, toliko puta će dan smeniti noć, pre nego vidi onoga koga voli i u nju se uvlači sva tuga sumraka, noći.
Baca pero u stranu, da bi se od tuge sakrila u jednom imenu: Džubran!


(Mej Zijada, 15. januar 1924. godine)


Halil Džubran - Mej Zijadi


Kažeš mi da se bojiš ljubavi. Zašto se bojiš? Bojiš li se sunčeve svetlosti? Bojiš li se plime? Bojiš li se zore!? Bojiš li se dolaska proleća? Zašto se bojiš ljubavi? Znam da Te malo ljubavi neće zadovoljiti? Isto tako znam da malo ljubavi neće zadovoljiti ni mene. Ti i ja se ne zadovoljavamo, niti ćemo se zadovoljiti malim.
Mi želimo mnogo. Mi želimo sve. Mi želimo potpuno.
Kažem, Mari, da je u želji ispunjenje, i ako je naša želja jedna od božijih senki, doseći ćemo sigurno nešto od Božje svetlosti.

Ne boj se ljubavi, Mari. Ne boj se ljubavi, saputnice moga srca. Treba da joj se predamo, i pored bola, žudnje i potištenosti koje nosi.
Slušaj Mari: danas sam ja u zatvoru želja. To su želje rođene sa mnom. Danas sam ja vezan starom idejom, starom koliko i godišnja doba.
Možeš li biti sa mnom u mom zatvoru, dok ne izađemo na svetlo dana? Hoćeš li biti pored mene, dok se ne raskinu ovi okovi pa ćemo slobodno ići do vrha.
Sada približi čelo. Približi svoje ljupko čelo, tako, tako, Bog Te blagoslovio. Bog Te sačuvao, voljena saputnice moga srca.


(Džubran, Njujork 26.februar 1924. godine.)

AKO ME VOLIŠ

Ako voliš samo moje prednosti,
onda me ni ne voliš...
Nisam bazar da po njemu izbiraš
samo ono što ti prija.

Ako voliš samo moje strpljenje,
onda me ni ne voliš...
Nisam svratište za umorne princeze
koje život pobedjuje.

Ako me voliš samo dok ti pričam,
onda me ni ne voliš...
I ja znam ućutati pod strehom
kad tuge stare s kišom se vrate.

Ako me voliš samo dok s tobom sanjam,
onda me ni ne voliš...
Ja ti svoje snove dajem za badava,
ali su za druge skupi, skupi...

Ako me voliš u cveću,
onda me ni ne voliš...
Ostavi da u trijemu sačekam
vozove detinjstva preko šina
od zvončića i jedrima od visibaba.

Ako me voliš samo kad me voliš,
nemoj me ni voleti.

E. Alajbeg

UNWRITTEN - Natasha Bedingfield

I am unwritten, can't read my mind, I'm undefined
I'm just beginning, the pen's in my hand, ending unplanned

Staring at the blank page before you
Open up the dirty window
Let the sun illuminate the words that you could not find

Reaching for something in the distance
So close you can almost taste it
Release your inhibitions
Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins
The rest is still unwritten

Oh, oh, oh

I break tradition, sometimes my tries, are outside the lines
We've been conditioned to not make mistakes, but I can't live that way

Staring at the blank page before you
Open up the dirty window
Let the sun illuminate the words that you could not find

Reaching for something in the distance
So close you can almost taste it
Release your inhibitions
Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins

Feel the rain on your skin
No one else can feel it for you
Only you can let it in
No one else, no one else
Can speak the words on your lips
Drench yourself in words unspoken
Live your life with arms wide open
Today is where your book begins
The rest is still unwritten

Staring at the blank page before you
Open up the dirty window
Let the sun illuminate the words that you could not find

.. Dan što prolazi..



Moja želja je bila da doživim kroz tebe sve nedosanjane snove.
Noć je kriva što se uzburkala krv i divlji pastuv juri prerijama čežnje.


Možda te ne prepoznah, ali te videh i naslutih časove plavičastih želja. Stavih te, nesvesno, u okvire mojih ispričanih i neispičanih priča – kao inspiraciju i kao dugo čekanog putnika kog sam nemo dozivala godinama.


Ne znaš koliko jastuka je tešilo uplakane oči. Koliko leptirovih krila je posečeno razočaranim zorama.
Na usnama je dugo, dugo lebdela molitva da pronađem lik samo meni znanog saputnika za snove.


Ne krivi me što sam rastužena tonovima gitare, svesna da je neprikladno nuditi savršenstvo stvoreno rečima sanjara. Ne zameraj, svakako zaboli kad PONUDIŠ VEČNOST, a olako je odbiju..


Evo, povlačim dlanove na svoje grudi.. I krijem dah u ružičastoj izmaglici.. Navlačim zastore na promrzle oči i lebdim beskrajnim prostorima svoje tuge..


Nije to neka tuga. Ona zbog koje plačeš, usamljen, na kraju sveta.
Ne, to je ONA – što te vuče i zavlači i navlači ti se na pogled i menja crte lica.. Eto, samo da primete one gorapadne beštije – da ti se osmeh zagasio.
Ali to je ona najgora.. Što crta note po opustelim cestama i piše stihove olinjalim zvezdama.. I hapsi Mesec umornim suzama. Diktira brezama drhtave strahove.

I trči krnjavom kaldrmom da zvoni kroz noć – još dugo..


Nije ovo od onih dana kad zameraš, kad se ljutiš ili grčevito žmuriš..
Ovo je jedan od dana kad tražiš osamljeni brežuljak da na njemu odmoriš dušu..

Dan koji prolazi..


Postoji još toliko različitih reči da kažem sve što prećutkujem, a meni baš svaka zapela u grlu.

*Jelena Simonović*

Wednesday, July 18, 2007

..samo me zagrli jaaaako..



¨Ljubavi,¨, rekla je ne dižući pogled, ¨Šta misliš, hoće li se mravi skupiti na ono brašno rasuto po celom stanu?¨ Bila je toliko ozbiljna dok je to pitala da nije mogao a da ne prasne u smeh… ¨Hoće, mačko, a onda će te celu pojesti i ja ću ovde sam umreti od tuge!!!¨, sav važan i zvaničan joj je saopštio tu kosmičku neistinu, dok su zagrljeni tonuli u san.

J.Simonović - odlomak

...hmmmmm...

"Nije ih bilo briga što se sutra radi.. Terali su inat Mesecu i vetru i susedima koji su ih mogli videti kroz prozirnu zavesu…
¨Volim te, mila¨.. učinilo joj se da je rekao.. ¨I ja tebe volim¨, pomislila je, ali nije bila sigurna da li je to i rekla.."

Odlomak: *KAD BI SAMO ĆUTALI* J.Simonović

..želje..



"Lagano, graciozno se izvijajući, prebacila je nogu preko njega i sela. Posmatrao ju je, zapanjen naletom strasti koja je počela da mu oduzima dah. Obavijena svetlošću sveće, povukla je majicu preko grudi, glave, dopuštajući senama da joj plešu na koži. Nežno se meškoljila, izazivajući ga. Skoro opipljivo je lebdela bliskost i prikrivena, neizmerna ljubav. Povukla ga je nežno ka sebi. ¨Hoću da mi budeš blizu¨, rekla je dok je počinjala ljubavnu igru. Više od svega značilo im je to što se osećaju, što dišu kao jedno. Jecaji su im se preklapali, utapali, krili jedan u drugome. Gnezdila se na njemu, kao da zauvek tu želi svoje utočište, boravište, svoj dom. Kapi znoja su isparavale od toplote kojoj su bili izloženi. Nije bilo svrhe da se išta kaže. Dodiri su govorili za sebe. Očima su se osmehivali. Bio je oduševljen što ga gleda. Znao je da vodi ljubav sa njim, a ne sa svojim mislima. Retko je imao priliku da joj se uvuče u te tamne krugove, sjajne i osenčene njenim bićem.
Na prozoru se pojavio Mesec. Gledali su ga prepuštajući se ljubavnom grču.
¨Zemlja je prestala da se okreće!¨, šapnuo je.
Oslonjena na njegove grudi, bez namere da se pomeri, dala mu je blago pomeranje usana na gore, umesto osmeha.
¨Samo nemoj da me pomeraš odavde¨, pospano, još čvrće se priljubila uz njega."

Odlomak - KAD BI SAMO ĆUTALI – Jelena Simonović

..miris tvoga tela..



“Sobu su ispunili zvuci potpunog beznađa izmešanog s ludilom dece koja urlaju na jadnička bez prijatelja. Bila je to borba dvoje s nestajanjem mladosti, s crnilom noći što proždire. Prodrli su u prostore izmaglice, gde se rosa skuplja vrhovima bradavica, mladežima upisanim u elipsaste krugove nekih tamo fantazija. Orgazmičkom silinom su pretrčali kroz prostore. Obišli su Bermudski trougao. Zagubili se u vremenu. Potrošili, ukrali od sebe deo vremena i pokopali strast u dnu svojih otkucaja, razlivši se na mesečevom zraku u svojim sokovima, ukrštenim, nepodeljenim..”


Odlomak - KAD BI SAMO ĆUTALI – Jelena Simonović

...





“Zategla je bosa stopala, lomeći prste. Ježila se, prijatno, od strujanja krvi posle takvih vežbi. Lomila bi i prste na rukama, da se nije igrala u brašnu. Crtkala je male zvezdice i cvetiće. ¨Vidiš.. Ovde..¨, pokazala je prstom na udubljenje koje je napravila, ¨..Ovde ću živeti. To je jedno malo ostrvo koje ću nazvati ¨Ostrvo čempresa¨ i napraviću kućicu malo dalje od obale, da me ne odnese razjarena plima kad se zaleti od pučine sa željom da smrvi komadić zemlje što je golica i cepa. I neću biti sama, znaš.. Ako budeš hteo da pođeš sa mnom..¨, zaćutala je plašeći se odgovora. Krišom, iskosa, potražila je njegov pogled.”


Odlomak - KAD BI SAMO ĆUTALI – Jelena Simonović

Tuesday, July 17, 2007

Optužili me.. A ne znaju.. Sebe su optužili.. I osudili..


Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom,većom ljubavlju,
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
.
.
Biti ljudski višestruk
ne znači biti raščovečan.
Ja sam deljiv sa svačim'
ali ne i razoriv.

*Mika Antić*

Monday, July 16, 2007

Mali Stranac na tvojoj strani...





Sedim na ovoj mojoj obično običnoj stolici i zamišljam tvoje korake na pesku.. I usnula stabla koja se naziru na putu, tamo nekom, koje gledaš, a preskačeš pogledom.

Moja duša pušta korenje u tvojim grudima? Možda si samo uspeo da mi ukradeš pupoljak neki dok sam ti nesmotreno otvorila dušu, ali ne smeta .. Gde ima pupoljka, tu ima uslova..

A glas moj baršunasti, bojen nijansama zlatnim ovog popodneva, mogao bi slušati dugo, ali.. da li bi ga čuo?! Ili bi samo ritam odjeka titrao na tvojoj trepavici u pokušaju da razaznaš, da prepoznaš sagovornicu.

Ko sam JA?

Ja sam niko i Ja sam sve!! Običan sunčev zrak sto ti se uvuče u sobu i spusti niz kosu, preko lica, usana.. Da zadrhte kapci.. I ja sam mesečina, sto stazu ti nemo pokazuje, sto puna zaveta moli svako veče da otvoriš prozor i pustiš da te mirnog uznemiri.

Reka koja teče i brzacima ruši čamce po njoj što plove - izazova radi, a opet u more se pretvori kad na toplo korito naiđe, meko i široko, razumevanja puno za njene struje..

Pitam se.. Kakve tragove na tom pesku ostavljaš? I znaš li da.. Svaka dubina brazde koju zapaziš, u koju sam upala i obeležila.. mekoćom svojom me je pokretala i gurala napred.. tu blizu... A tako daleko, miljama, kilometrima.. Gde sat istovetno okreće ručice svoje, ali vreme drugo pokazuje.. I nije grad naš drugačiji.. Sunce je nama isto, ali nam u isto vreme ne dolazi.. Kiše su isto vlažne, a snegovi isto beli.. Vetar očaravajuće nadmen i uobražen, a tako nežan i erotičan, dok mi kose pramen sa oka pomera.. Lišće zeleno, drhtavo, a jako.. Čeka dlan moj, u jesen, da ga zadrži kad počne da pada..

Gorčine je oko puno, ali osmeh mi se nije skrio u zapuštenom parku... Iako sedefnih riba odavno tamo nema. Kapije škripave, puzavicom obrasle.. niko ne otvara.. Ne što neće, ne može.. Zabranila duša pristup onima koji pogled za gledanje nemaju.. Prazne reči beže na stepeniku očekivanja.. mene? ili onog ko dolazi..

Ja sam pesnik u oblacima i ovu zemlju samo posmatram, ne dodirujem i zato svoj život ne mogu tek tako da opišem.. Daj mi poređenje za gorčinu.. Kakvo god da je.. biće dobro i tačno.. Ne možes pogrešiti..

A svaki dodir vode.. i šamar uznemirenog talasa doživi kao moj smeh.. Kad bor u šumi zacvili.. moj jecaj goru prelama.. I to sam JA... Ne možeš pogrešiti..

Ja sam jedna, ona koja liže omot istopljene čokolade i pritom se osmehuje svima koji je s podsmehom posmatraju.. I ona što redovno kupuje sladoled sa igračkom zbog iznenađenja..

Ja sam ona mala sova, pod prozorom što na drvetu stoji i čeka da se svetla pogase pa da usnulog posmatrača posmatra.. I isto toliko sam i onaj mišić štetočina za koga lepak pod ormar stavljaš, a kad ga vidiš kako trči po sobi, zastane i pogleda te.. ti potrčiš da lepak izbaciš i moliš Boga da si prvi stigao!! I ona veverica, što ti u kuću ulazi, ali pobegne svaki put kad te ugleda.. A ti se trudiš ili se ne trudiš da je navedeš da ti do dlana dođe i sa njega komadić nade ukrade.. Sve sam to ja!!

I ta peščana zrna pod stopalom.. i sva ona peščana zrna koja se bežeći od vetra razlete, pa se nekad za rub nogavice zalepe.. a nekad ti u oko upadne, da zasuzi..

Dragi, radoznali Toi, sve sam JA.. Gde god pogled da usmeriš, bar ćeš me u senci senke pronaći.. I znaćeš.. Da sam JA!

I



"To him she seemed so seductive, so different from ordinary people, that he could not understand why no one was as disturbed as he by the clicking of her heels on the paving stones, why no one else's heart was wild with the breeze stirred by the sighs of her veils, why everyone did not go mad with the movements of her braid, the flight of her hands, the gold of her laughter. He had not missed a single one of her gestures, not one of the indications of her character, but he did not dare approach her for fear of destroying the spell".
Gabriel Garcia Marquez

...

"We don't love qualities, we love persons; sometimes by reason of their defects as well as of their qualities".
Jacques Jacques Maritain

Desilo se..


Lepo je znati da negde postojiš.. Još lepše je znati da je to «negde» pored mene..
Mekoćom svog glasa mi pretvaraš boje u tonove, a tonove u snove, a snove u javu.. I tako, Dragi, činiš da realnost postane lepa i kad lepote nema baš mnogo u blizini.. To je razlog što mi strujiš krvotokom.. I..

Volim tvoje oči, pardon.. dopadaju mi se, i kristali malenih zvezdica rasutih oko tvojih zenica.. I tu pravilnu liniju tvojih usana.. I tvoje obraze, kad se milujem pospano njima..

I baš hoću da kažem... i neću da kažem.. I nervira me baš to što sam sebi zabranila ili si ti zabranio - prećutno..
Koristim li prejake reči? Ili preslabe? Ili samo suvišne... Ti znaš? Ili ne znaš? Ili si samo zbunjen... Ili sam te ja sad zbunila i pokrenula milion pitanja koja ćeš, možda, postaviti kad se vidimo... Baš i ne moraš.. :-)

Zanimljivo, nikad mi mesec nije tako lagano i meko prošao.. Bez trzavica, bez prevelikog truda.. Sve što sam radila, radila sam opušteno – zato što sam želela tako.. Nije bilo potrebe da nosim svoje glupe maske i krijem sebe – od Tebe..

Ponekad, uplašim se da bi moglo krenuti po zlu.. Uplašim se da sam pogrešno procenila.. Da bi me mogao povrediti baš sad kad sam ti poklonila poverenje.. Ali.. Tada te ugledam i, kao rukom, oteraš sve moje sumnje iz preplašenog srca..

Sinoć, dok sam brbljala o bivšim ljubavima.. Shvatila sam da Ti meni jesi prijatelj.. Naravno, i mnogo više od toga.. Ali, meni je tako drago što si mi ti i prijatelj.. I što postavljaš toliko sitnih, golicavih i peckavih pitanja..
Toliko smo slični da potiremo negativizam u nama, a u pozitivnom se stapamo – sinhronizovano...

Žao mi je što «našu» priču proguta sanjivost one večeri i što više ne mogu tako spontano da je sastavim u celinu i sačuvam u albumu svog življenja.. Možda, jednom, počnem ponovo da te uveravam da JESTE kod nas sve nesvakidašnje i nekako smešno i čudno povezano – retko ponovljivo.. Potrudi se samo da je tad sačuvaš, za mene.. Iako smatraš da smo baš kao i ostali :(

Hajde, sad otvori tu tvoju Bazu podataka i podeli sa mnom bar delić istih, jer toliko gorim da saznam tvoje utiske.. Ne površno.. Neću taj «ovlaš» poljubac koji nudiš u zamenu za odgovor... Hoću detalje... Hoću sve.. ;-)
Znam, bezobrazno sam nezasita kad su informacije u pitanju.. kad si ti u pitanju, zapravo..

I jezivo sam brbljiva, pa ću sad zaćutati.. Upravo..

P.S. Da ne bude posle gaženja pod stolom.. Ili ne daj Bože: «Zar neko priča više od Tebe?»..
Eh, baraba si ti.. Ali neću da te menjam.. Za sad... xi xi xi

Sunday, July 15, 2007

The POSSESSED




The sun is covered with a crepe. You have, as he,
O Moon of my existence! Wrapped yourself in shade;
Asleep or smoking, as you wish, be still, be sad,
Engulfed entirely in a chasm of Ennui.

I love you as you are! But, if you wish today,
Like stars in an eclipse escaping the penumbra,
To walk with pride in places Folly must encumber,
So be it! Charming dagger, lay your sheath away!

Strike fire into your eyes from flames in chandeliers!
Strike fire into the lust of loutish cavaliers!
To me you are all pleasure: morbid, petulant;

Black night, red dawn, be what you ever wish to be;
Within my trembling body not one filament
But cries: Beloved Beelzebub, I worship thee!

Charles Baudelaire (1821-1867)

 
follow me on Twitter